daily_dose napisał(a):dzięki, też znalazłam tą stronę, niewiele mi to daje, bo w Serbii będę dopiero w sierpniu, a potrzebuję na teraz, ale i tak wielkie dzięki:) jestem pod wrażeniem, że ktoś się wogóle tym zajął
beznadziejna sprawa
pozdro!
musiałbyś dotrzeć do
JULIJE BENEŠIĆ, KLASIK S MARGINE
Unatoč mnogostrukosti interesa koji su se protezali od jezikoslovlja do polonistike, od poezije i kazališta do kritike i feljtonistike, u hrvatskoj književnosti Julije Benešić uživa status klasika s margine. Zašto? Zato što ga nikada nije zanimala politika, zato što u povijesti nije prepoznao učiteljicu života nego učiteljicu megalomanije (iako je diplomirao upravo povijest!) i zato što širokoj recepciji jednoga pisca više od ičeg pridonose beletristički radovi
U krugu različitih ali komplementarnih književnih interesa, ime Julija Benešića najčešće zaziva njegovu prevoditeljsku, leksikografsku i kazališnu aktivnost. Iako je pisao stihove u postromantičarskoj maniri, iako je objavljivao proze, kritike i feljtone, najznatniji trag ostavio je u prijevodima s poljskog jezika (ali isto tako njemačkoga i ruskoga), a jednako je važan njegov Hrvatsko-poljski rječnik i vrijeme intendature što ga je proveo na čelu HNK u Zagrebu, prvi put od 1921. do 1927. i drugi put 1939. i 1940. Koliko god je jedan od klasika hrvatske književnosti 20. stoljeća, ne samo zbog činjenice da se iskazao u mnogim žanrovima, kao pisac jasnih kriterija i mnogostrukih zanimanja, urednik i svojevrsni animator, toliko se čini paradoksalnim da su njegovi naslovi danas daleki ili teško dostupni publici. Nema ih u srednjim gradskim knjižnicama, a unatoč svim čarima kompjutorizacije. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu za otkrivanje Benešićevih knjiga potrebna je detektivska invencija i gotovo slonovska strpljivost.
Čak i izbor iz njegova djela, objavljen 1969. u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti , gdje je dobio četvrtinu prostora, kao četvrtinu kakvog komfornog stana (uz Galovića, Vrbanića i Milkovića), danas je teško dohvatljiv raritet. A da bi se dospjelo do zbirke Kritika i članaka , objavljene u vrijeme Endehazije (1943.) i tiskane korijenskim pravopisom, osim mnogo diplomatskog takta, nužno je i nekoliko visoko verificiranih potpisa. Tako stoje stvari s hrvatskim klasicima i ne samo njima. No, zašto nam je u trećem mileniju važan Benešić?
Važan je kao pisac koji je imao izgrađenu svijest o baštini, koji je vodio računa o matičnoj književnosti, ne zanemarujući ono što je relevantno u svjetskim kulturama, ponajprije poljskoj i njemačkoj. Da je tome tako, posvjedočuju njegove intendantske godine, kada je pridonio Krležinu prodoru na scenu, ne zapostavljajući ono što je bilo karakteristično za europski teatar. U svijesti poznavatelja hrvatske književnosti Benešić figurira kao iznimna persona, kao pisac, prevoditelj, intendant i tako dalje, iako se o njegovim djelima zna manje nego što bi se to na temelju povijesno definiranog statusa moglo pretpostaviti.
Iza zastora
Mnogo je razloga za to, a jedan od najvažnijih krije se po svemu sudeći u činjenici da je pisao pjesme, kritike i feljtone, da je prevodio i uređivao knjige drugih autora, ali nije ostavio neko prozno djelo, osim memoarskog štiva Iza zastora (Osam godina u Varšavi) , koje je objavila nekadašnja Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti i koje je ostalo dostupno samo užem krugu znatiželjnika i connaisseura . Zašto je Benešić, ako tako možemo reći, klasik s margine? Zato što ga nikada nije zanimala politika, pa ni povijest, kako je tvrdio u Autobiografiji , objavljenoj 1943. godine, za razliku od njegova intimusa Miroslava Krleže koji je u povijest bio uronjen do guše i koji je na flagrantnom sučeljavanju s ideologijskim oponentima temeljio znatan dio svog javnog ugleda (čime se ne žele nijekati dimenzije njegove literarne ostavštine). Ako je točno da je roman najreprezentativnija književna vrsta, koja utiskuje poseban žig svakoj kulturi i svakoj epohi, kako je zaključio još Lukacs, ako se složimo s nama bližim Kunderom koji tvrdi da roman, posebice europski, nema premca ni u jednoj drugoj civilizaciji, onda bismo makar posredno mogli objasniti zašto je Benešićeva veličina u obrnutom odnosu s onim što se o njemu u ovom času uistinu zna.
Da bi se shvatilo tko je bio Benešić i dokle su sezali njegovi afiniteti, dovoljno je spomenuti jedan gotovo banalan biografski podatak: godine 1902. našao se u Petrogradu, a u to vrijeme bio je tek devetnaestgodišnjak. Najprije je u Beču studirao medicinu, onda se zatekao u Petrogradu, potom opet u Beču, gdje je studirao slavistiku, a na koncu je završio u Krakovu. Umjesto osam, na sveučilištima je proveo 12 semestara. U Krakovu je diplomirao povijest i zemljopis, iako se najviše iskazao kao jezikoslovac i prevoditelj, što mu je poslije svega priskrbilo doktorat honoris causa Jagielonskog sveučilišta. Kada smo spomenuli da se prije 100 godina zatekao u Petrogradu, gdje je studirao njegov poljski prijatelj Hanryk Zaniewski, htjeli smo upozoriti da je u ranoj mladosti ćutio brigu za vlastitu baštinu, bivajući istodobno prijemčiv i otvoren za ono što se zbivalo u drugim kulturama. A da bi se shvatilo kakva je bila njegova istinska priroda, valja podsjetiti na distinkciju kojom je lučio geografiju od historije.
Povijest nas uči mržnji
Geografija je velika i plemenita znanost, usuprot historiji koja nas uči megalomaniji i mržnji: tako je doslovce pisao Benešić. Dakako da se teško složiti s tom ocjenom, budući da ono što je u fokusu istraživanja i ono što je predmet povijesti (po Benešiću, historije) ne vodi samim tim u predjele mržnje. Simptomatično je bez dvojbe da je Krleža bio fasciniran poviješću, da je s posebnom pasioniranošću čitao povijesne studije, iako je tvrdio da se povijest ne može utemeljiti kao znanost. Zašto? Zato što je pišu pojedinci i uvijek navlače na svoj kalup. Benešić je diplomirao povijest, ali je spram nje izgradio gotovo odbojan stav, nošen prije emocijama nego racionalnim argumentima, Krleža nije diplomirao povijest, ali je gutao povijesne knjige, tražeći u njima nit koja će ga vezati sa suvremenošću i nalazeći u njima podlogu za svoje beletrističke radove (od Zastava do drama o Križaniću i Supilu, koje su ostale samo u projektu).
Ali u ovom slučaju zanima nas ponajviše Benešićev kritičarski opus. S obzirom na razmjere njegova obrazovanja, poznavanje različitih jezika i činjenicu da je preveo oko 80 naslova iz poljske, njemačke i ruske književnosti, bio je pisac (a i prevoditelji su pisci od sorte možda ignorirane, ali iznimno dragocjene) koji je inzistirao na najvišim kriterijima. Kao polonist par excellence, pisao je o Przybyszewskom, Krasinskom, Žeromskom i Wyspianskom, a o Sienkiewiczu je 1916. objavio nekrolog u Obzoru. Nije zaobilazio ni hrvatske autore, ponajprije Galovića, Ogrizovića, Matoša, Lunačeka i Lovinca, dok je o svom prijatelju Miroslavu Krleži napisao dva monografska priloga. Osim na erudiciju, u svojim prosudbama oslanjao se ponajprije na intuiciju. Bio je kritičar impresionističke geste, a činit će se gotovo nevjerojatnim ako konstatiramo da o kritici kao samostalnoj disciplini nije imao pozitivan stav. S jedne strane bio je to možda danak vremena u kojem su književni status uživali prije svega pjesnici i prozaici, s druge strane taj je stav proizlazio iz osobne osjetljivosti koja je posebno dolazila do izražaja u sučeljavanju s kazališnim kritikama.
Neka krepa!
A svaku iole negativniju ocjenu o predstavi koja je izvedena na sceni HNK, u vrijeme njegove intendanture, doživljavao je kao napad na sebe samoga. Nakon jedne premijere održane 1926. godine, i Lunačekove negativne kritike, gnjevni intendant navodno je izjavio: neka krepa! I zbilja, godinu dana kasnije Lunaček je završio na Mirogoju. U već citiranoj knjizi Kritike i članci, iz 1943. godine, nalazimo bjelodanu potvrdu da čak i jedan kritičar Benešićeva formata gubi smisao za vlastito poslanje kada osjećaj povrijeđenosti izbije u prvi plan. Tako je revoltiran prikazom jedne kazališne predstave zaključio da se kritika iscrpljuje u samoj sebi, da publika ima svoje favorite, bez obzira na negativne ocjene, da kritika dolazi post festum (a kada bi?) i da, kakva god bila, ne može pridonijeti uspjehu predstave, iako može poslužiti kao reklama. Živi pijesak ovih aporija iz mnogih je razloga teško prevladati. Pomiriti ukus kritičara, sklonosti publike i jednog preuzetog intendanta, to znači u krajnjoj liniji pomiriti strogost razuma i kolebljivost srca: ako je takvo što uopće moguće.
Kao kritičar, Benešiću je najbliži i najdalji bio Lunaček. Ono prvo slijedi iz činjenice da su kročili paralelnim stazama, drugo je bilo posljedica njihovih karakternih razlika koje su se na svoj način manifestirale i u javnom djelovanju. Benešić je bio pedantan i skrupulozan, Lunaček šarmantan i površan, prvi je brusio svoje znanje, drugi je miris biblioteke radije zamijenio ulicom i kavanskom larmom. Koliko god Matoš nije podnosio Marjanovića, toliko se Benešić grozio nad Lunačekom, iako mu je u času smrti ispisao sentimentalni adieu u kojem je nježno podsjetio na njegove mane, pa i na vrline. Istina je da kritičari mogu biti strogi prema nekom autoru, ali isto tako mogu biti strogi i brutalni prema vlastitim kolegama. Matoš je Marjanovića usporedio s krčmarom, proglašavajući ga nesposobnjakovićem, courtierom, demagogom i Serbokroatom, u njegovoj kritici nalazio je površnost i frazerstvo, grozeći se najviše nad njegovim promicanjem tendenciozne umjetnosti. A kako se u Benešićevim očima proveo Lunaček?
Paradoksalna natura
Moglo bi se reći da je o Lunačeku svjedočio u različitim fazama, od prilike do prilike. Najprije u Hrvatskoj pozornici, onda u Književnoj republici i konačno u Novostima u povodu njegove smrti. Jedan tekst pružio je Benešiću u dovoljno razloga da bez pogovora konstatira kako u nas s toliko neznanja nije još netko pisao. Poza, površnost, zagrižljivost, sve su to karakteristike kritičara za kojeg je čudno da ga zagrebačka sredina uopće podnosi. Lunaček izmišlja, podmeće, ne pozna meritum stvari, ne pozna ni hrvatski jezik, a za očite propuste u svojim tekstovima redovito optužuje slagare. U jednom polemičkom ogledu, Benešićev očaj prelazi u ironiju: tvrdi za Lunačeka da mnogo zna o teatru jer je nekoć stajao u đačkom parteru, da je glavom simulirao valove pod platnom u predstavi Put oko svijeta za 80 dana i da ne voli historijske drame, iako ih i sam piše. Taj kritičar je proglašen paradoksalnom naturom, valjda i zbog toga što se bolje snalazio u njemačkom nego u jeziku na kojem je pisao.
Što se toga tiče, Matoš je bio još otrovniji: tvrdio je da Lunaček ne može čitati francuski bez rječnika, ali da mu je i za hrvatski isto tako neophodan rječnik! U nekrologu, Benešić je već našao razloge za kakve-takve komplimente. Dokazivao je da je Lunaček bio simpatičan, da je bolje govorio nego pisao, da je uvijek bio obrijan i elegantan i da se doimao kao umirovljeni aristokrat. Čehe nije podnosio, iako je podrijetlom bio Čeh, fotografirati se nije htio, za svoje članke nije pretjerano mario, u kazalište nije zalazio godinama, ali ga to nije priječilo da piše kao da je sjedio na premijerama. Prolazeći od potrebe za kontrastiranjem, moglo bi se bez pretjerivanja zaključiti da je Benešić bio sve ono što nije bio Lunaček. Bio je znalac i perfekcionist, za razliku od svog starijeg kolege koji je bio blefer i hedonist. Barthes je s razlogom objašnjavao da kritičar, kakav god bio, ne može zamijeniti čitatelja, premda je jednako točno da nije čitatelj ne može preuzeti ingerencije onog prvog, barem ne u razini u kojoj kritičar, mjereći svoj korak, mjeri bioritam jedne kulture.
Gdje se svi ćute kritičarima, gdje se toliko glasnije konfabulira o pitanjima koliko se o njima manje zna, tamo je polje legitimne kritike pretvoreno u rezervat. Bilo je tako u Benešićevoj eri, tako je po mnogim indicijama ostalo do dana današnjega.
.png "Plażowicz")
i nie mogę znaleźć! jeśli ktoś coś wie... czy oni nie tłumaczyli takich rzeczy? przecież też studiują polonistykę:( potrzebuję na zajęcia cokolwiek Krasickiego, najlepiej fragment "Monachomachii", "Myszeidy" albo hymn "Święta miłości kochanej ojczyzny", zresztą wszystko mi jedno. Szukałam, ale to nie ma sensu, dopiero zaczynam się uczyć chorwackiego i gubię się na chorwackich stronach. Tak więc jeśli ktoś się orientuje, czy w ogóle można znaleźć coś takiego w internecie, to bardzo proszę o pomoc..png "Cromaniak")
.png "Croentuzjasta")
to będzie taki sympatyczny dodatek do mojego referatu z oświecenia, studiuję filologię polską a jestem w grupie serbo-chorwackiej, fajnie będzie połączyć te dwie rzeczy i przedstawić na zajęciach Krasickiego w j.s-ch 
