mirko napisał(a):Osim toga u podrućje jezikoslovlja veliki utjecaj nažalost ima i politika.
sve je to stvar dogovora, ili percepcije. evo sta kaze miljenko jergovic na tu temu (odlican tekst!):
M. Jergović: Lebac tete Mirjane
U našoj zajedničkoj povijesti ljudi su gubili glave jer ih se prepoznavalo po ''neprijateljskom'' jeziku, mnoge su batine pale zbog fatalne razlike u zapadnom i istočnom refleksu jata, a u neka doba, pocetkom devedesetih, neki obican svijet poceo je masakrirati svoj svakodnevni govor.
Kada smo dogovarali ovu povremenu kolumnu, urednik me pitao insistiram li da se objavljuje onako kako je napisana ili dozvoljavam da se tekst ekavizira. Odgovorio sam da mi je svejedno. Upitao je on to jos nekoliko puta, u mejlovima koje smo razmjenjivali tih dana, ali nisam mu mogao olaksati posao. Zaista mi je bilo svejedno. Kada je rijec o mojim knjigama, nije mi svejedno, pa ih i u Beogradu objavljujem na istom onom jeziku kao u Zagrebu i Sarajevu. Razlog je jednostavan: jezik knjizevnoga djela je stilizacija, i sam je po sebi autorsko djelo. U mom slucaju taj jezik nije u skladu ni s hrvatskim, ni s bosanskim pravopisima i rjecnicima. Naravno, mogao bih naciniti i neku srpsku, ustvari ekavsku stilizaciju svojih knjizevnih tekstova, ali niposto ne bih dozvolio da to s mojim tekstom cini drugi autor ili lektor. Da srpski dozivljavam kao strani jezik, ili da ekavicu cujem kao nesto što mi je tudje, tada bi mi bilo svejedno. Ali kada je rijec o novinskim kolumnama, meni je, osim u specijalnim slucajevima, svejedno u kojem će jeziku i narjecju u Beogradu biti lektorirane.
Jezik je između Srba i Hrvata predugo bio dobar razlog za rat. U jeziku i jezicnim argumentima i danas je niz argumenata za mrznju i potcjenjivanje onog drugog. U nasoj zajedničkoj povijesti ljudi su gubili glave jer ih se prepoznavalo po ''neprijateljskom'' jeziku, mnoge su batine pale zbog fatalne razlike u zapadnom i istocnom refleksu jata, a u neka doba, pocetkom devedesetih, neki obican svijet poceo je masakrirati svoj svakodnevni govor, počele su iscezavati rijeci, samo da bi se bilo u skladu s patriotizmom vlastitoga naroda. Iz perspektive zdrave pameti, a pogotovo iz knjizevne perspektive, umjesto da trijebimo jezike od ''komsijskih'' riječi i narječja, trebali bismo ih dozivljavati kao element vlastitoga jezicnog i kulturnog bogatstva.
Imao sam sedam mjeseci kad su me prvi puta iz Sarajeva odnijeli u Drvenik kod Makarske. Tamo smo imali kuću, a prvi su nam susjedi bili Nikolići iz Beograda, barba Momcilo, oficir u penziji, i teta Mirjana. Zbog necega sam im bio drag, uz nju sam naucio hodati, a kada im se rodio unuk, bile su mi tri godine, bio sam najljubomorniji u zivotu. I kao što to već biva, Nikolići su bili strasne poguzije, teta Mirjana je genijalno kuhala i pekla je svoj domaći hleb. Moji su, naravno, kupovali kruh u dućanu, pa je meni taj njezin hleb, onako s onom debelom korom, i nekako sav mastan i tezak, bio ukusniji od svih kolaca pod kapom nebeskom. Danas su mi usta puna sline, i na jeziku osjetim onaj okus, cim pomislim na hleb tete Mirjane. Kada bi bio onako skroz vruć, taj bi se hleb zvao lebac. Kruh je bio samo onaj kupovni, što je svakoga jutra dolazio kamionom iz Makarske. A hljeb je takodjer bio kupovni, ali jos losiji i gnjecaviji, koji smo jeli kad bismo se vratili u Sarajevo. Dakle, kada sam imao tri-cetiri godine vjerovao sam da su hleb, lebac, kruh i hljeb cetiri razlicite rijeci, koje označavaju četiri različite stvari. To je dječji doživljaj jezika. Ali zar se takav dozivljaj jezika razlikuje od onoga sto bi jezik trebao biti u knjizevnom djelu, i sto bi mogao biti i u novinama? Rat za jezik je osakatio jezik.
Pricu o hlebu tete Mirjane upotrijebio sam u jednoj prici u knjizi ''Mama Leone''. A na primjeru nasih Nikolića i moga djecjeg dozivljaja jezika, mogla se je napisati cijela knjiga. Kada bi teta Mirjana rekla da je nesto lepo, to nipošto ne bi bilo isto kao kad bi moja mama kazala da je nesto lijepo. Pred onim sto je lepo uvijek bismo se malo vise divili, dok je lijepo bilo, vise-manje obicno. A Momcilo je postao barba, jer sam svakoga starijeg u Drveniku zvao barbom. Na kraju se i on sam pred djecom predstavljao kao barba Momcilo. Ta je rijec znacila jedno, a rijec cika bi znacila nešto sasvim drugo. S njihovim unukom Momirom sam se, nakon prvobitnog uzasa, sprijateljio, pa smo onda zajedno govorili jezikom u kojem su sva znacenja bila vrlo precizna. Proslo je već trideset i nesto godina otkako su Nikolići prodali kuću u Drveniku, dugo smo razmjenjivali novogodisnje i rodjendanske cestitke, a onda je sve nekako uminulo. Prosla je era razglednica. Ali tim ljudima dugujem ponesto od vlastitoga osjećaja jezika. Nasuprot svim rjecnicima kruh i hleb nisu mi isto. A tek lebac!
Ne znam hoće li ubuduće moje kolumne izlaziti na ekavici ili ijekavici. Iako postoje tekstovi koji su, iz razlicitih razloga, "neprevodivi";. Eto, recimo ovaj.
Miljenko Jergović
objavljeno: 29/08/2008.] (Preneseno iz "Politike")
.png "Koneser")
.png "Croentuzjasta")
.png "Odkrywca")
.png "Moderator globalny")
.png "Globtroter")
nedostaje 
)..png "Podróżnik")
